Kome je potrebna terapija hranjenja?

Kada hranjenje postane svakodnevna borba
Kada govorimo o hranjenju i potencijalnim poteškoćama koje se u okviru ove aktivnosti mogu javiti, možda bi trebalo da za sagovornika uzmemo roditelja koji se sa ovim problemom svakodnevno susreće.Kada teškoće hranjenja „napadnu“ jednu porodicu ili jednu majku, svi ostali miljokazi razvoja postaju manje važni i manje značajni. Roditelji tada manje obraćaju pažnju na to kada je dete prohodalo, progovorilo ili savladalo neku novu veštinu. U središtu porodičnog života nalazi se jedno pitanje: hoće li dete danas jesti?Istraživanja pokazuju da veliki broj porodica koje se suočavaju sa ovim teškoćama razvija psihološke tegobe koje mogu odgovarati kliničkoj slici depresije. Tada, osim poremećaja hranjenja, još veći problem postaje stanje porodice i stanje majke. Zato, jednostavno rečeno, svako dete koje ima bilo kakvo odstupanje od urednog hranjenja, od takozvane „izbirljive dece“ do one koja ne žele da bilo šta priđe njihovim ustima, kandidat je za procenu veštine hranjenja.Kada se roditelj nađe u situaciji da njegovo dete previše bira hranu, uporno odbija „zdrave“ namirnice, a istovremeno rado prihvata industrijski prerađenu hranu, ni to nije slučajnost. Veliki prehrambeni lanci ulažu ogromna sredstva kako bi hamburger, pomfrit ili chicken nuggets bili privlačniji i ukusniji od paprike, povrća ili komada mesa pripremljenog kod kuće.
Verovali ili ne, većina ovih proizvoda ima teksturu koja zahteva minimalno žvakanje. Hrana se lako topi u ustima, brzo guta, a zahtev prema motoričkim veštinama gotovo da ne postoji. Zato mnoga deca spontano biraju upravo ovakve namirnice.
Sa druge strane, postoje deca koja nisu izbirljiva, ali imaju poteškoće u oralnoj motorici ili senzornoj obradi. Ona takođe odbijaju veliki broj namirnica, najčešće onih koje aktiviraju njihove zaštitne reflekse. Takvo dete ne može efikasno da žvaće, ne može da organizuje zalogaj u ustima i ne može adekvatno da ga proguta.I kod jednih i kod drugih, teškoće najčešće postoje od ranog detinjstva. Vremenom postaju deo svakodnevnog funkcionisanja porodice, a obroci umesto prijatnog iskustva postaju izvor stresa, frustracije i zabrinutosti.
Ko su kandidati za terapiju hranjenja?
Terapija hranjenja može biti potrebna:
- deci kojoj je potrebna tranzicija sa sonde na oralni unos hrane;
- deci koja unose veoma male količine hrane ili uopšte ne unose hranu oralnim putem;
- deci sa niskom ili veoma niskom telesnom masom za uzrast;
- deci koja jedu ograničen broj namirnica, ukusa i tekstura;
- deci koja teško prelaze na nove teksture hrane;
- deci koja uporno odbijaju određene vrste hrane;
- deci sa problematičnim ponašanjem tokom hranjenja;
- porodicama čija je snaga iscrpljena u svakodnevnom procesu hranjenja.
Jer terapija hranjenja nije podrška samo detetu. Ona je podrška celoj porodici koja pokušava da vrati obrok na mesto koje mu prirodno pripada – da bude trenutak zajedništva, a ne svakodnevna borba.
Poseban problem nastaje kada okolina teškoće hranjenja počne da doživljava kao prolaznu fazu kroz koju svako dete mora da prođe. Roditelji tada često čuju rečenice poput: „Ješće kad ogladni“, „I ti si bio takav“, ili „Pusti ga, prerasta će to“, ili ono najgore "Nemoj da mu daješ da jede - pa će sam tražiti."Iako su ove dobronamerne poruke najčešće izgovorene sa namerom da umanje roditeljsku zabrinutost, one neretko odlažu trenutak kada će porodica potražiti stručnu pomoć. Vreme je, međutim, jedan od najvažnijih faktora u tretmanu teškoća hranjenja. Što se problem duže održava, obrasci odbijanja hrane postaju stabilniji, a stres tokom obroka sve veći. Važno je razumeti da hranjenje nije "samo" unos kalorija. To je složena razvojna veština koja uključuje senzorne, motoričke, bihejvioralne i emocionalne komponente. Dete mora da prihvati prisustvo hrane, da je dodirne, pomiriše, obradi u ustima, sažvaće i bezbedno proguta. Kada postoji teškoća u bilo kojoj od ovih karika, obrok postaje izazov koji dete često pokušava da izbegne, a roditelji da po svaku cenu savladaju. Tako se vremenom stvara začarani krug frustracije u kojem više niko ne uživa za stolom (pod uslovom da porodica uopšte jede za stolom). Zbog toga cilj terapije hranjenja nije da dete „nateramo da jede“, već da razumemo zašto ne jede. Da li je problem u senzornoj osetljivosti? U oralno-motoričkim sposobnostima? U prethodnim neprijatnim iskustvima sa hranom? Ili je u pitanju kombinacija više različitih faktora? Tek kada pronađemo uzrok, možemo pomoći detetu da razvije sigurniji i funkcionalniji odnos prema hrani.
Najvažnije je da roditelji znaju da nisu sami i da poteškoće hranjenja nisu posledica njihove nekompetentnosti ili lošeg roditeljstva. U najvećem broju slučajeva one predstavljaju razvojni, senzorno-motorički ili medicinski problem koji zahteva adekvatnu procenu i stručnu podršku. A što se ranije prepozna pravi uzrok, veća je verovatnoća da će se obroci ponovo pretvoriti u ono što bi trebalo da budu – prijatan deo porodičnog života.
Autor: Prof. dr Neda Milošević Dedakin Ukoliko su vam potrebne konsultacije sa logopedom pozovite nas +381 65 225 2220 Vračar; +381652252221 Novi Beograd